Kako su nastale Samoborske kremšnite

Za Samoborski karneval 1966. godine (slijeva na desno): Đuro Lukačić, već u mirovini, na ispomoći u slastičarnici, Terezija Jagodić rođena Vraneković, Ljubica Mihalinec rođena Jagodić, Miroslav Pavlović - poslovođa i Verica Radovanić rođena Habdelić.

Ocem Samoborskih kremšnita smatra se Đuro Lukačić, drugi iz obitelji Lukačić koji je sve svoje umijeće uložio u slastičarski zanat.
Došao je u Samobor s 14 godina, tj. 1923. godine. Učio je slastičarski zanat kod svog brata Marka. Prva Markova slastičarnica, otvorena 1922. godine, bila je u prostoru današnje trgovine Prehrana (bivši 8. maj) na glavnom samoborskom trgu, zatim na lokaciji trgovine Bata Borovo, pa od konfiskacije u kući Hudoklin u Perkovčevoj ulici, a onda opet na Trgu tamo gdje je i danas, s tim da je kuhinja jedno vrijeme bila u dvorišnoj zgradi kuće Mire Peić - Knit.
Tijekom II. svjetskog rata Đuro je živio u Zagrebu sa svojom prvom ženom Šteficom i radio kao inkasator Elektre. No, supruga ubrzo umire.
Kada je 1945. godine slastičarnica konfiscirana, Marko Lukačić bio je poslovođa. Đuro je radio kod brata od 1950. godine. No, osim kod njega, Đuro je stjecao iskustvo u Zagrebu u slastičarnicama Kostinčer, Hajoš i drugih pa je tako današnji recept kremšnita kombinacija nekoliko odličnih majstorskih recepata.
Sam gospodin Đuro je govorio: "Meni se od svih najviše sviđao Hajošev recept, ali su moji omjeri malo drugačiji".
1. siječnja 1966. godine Đuro Lukačić otišao je u mirovinu, ali ga pri svim velikim poslovima zovu na ispomoć. Tako je on prisutan u slastičarnici, koju gotovo smatra svojom. Zadnjih godina odlazio je raditi ukrase za torte: ružice, listiće i drugo.
Za cijelog svog slastičarskog djelovanja Đuro Lukačić nije dobio nikakvo posebno priznanje; niti od Turističke zajednice, niti turističkih društava, Udruženja obrtnika ili nekoga iz Grada Samobora.
Đuro Lukačić umro je u lipnju 1996. godine, u 87. godini života.

Razgovor: Nada Vučić, kći Marka Lukačića, čovjeka koji je donio kremšnitu u Samobor

Prava kremšnita traje kao leptir
– samo jedan dan

"Tatin brat Đuro naslijedio je recept za kremšnite. Kad je Đuro došao raditi k nama, a prva žena mu je u Zagrebu umrla, oženio se za gospođu Adamek, frizerku preko puta slastičarnice. Đuro je 1950. godine, kad nam je slastičarnica konfiscirana, počeo tamo raditi kao poslovođa i to je radio do smrti."

TRi sestre, Nada, Vera i Ena u slastičarni, u društvu s poznatim pjesnikom Markom Vukasovićem, autorom popevke Kraj kapele svete Ane

Nada Vučić rođena je Samoborka, krštena u crkvi Svete Anastazije. Danas ima 88 godina i živi u maloj garsonjeri s pogledom na Jelačić plac u Zagrebu. No, jedan drugi plac, onaj samoborski, obilježio je njeno djetinjstvo i mladost, a slobodno možemo reći - slatku mladost. Naime, Nadin otac, Marko Lukačić daleke je 1921. godine otvorio svoju prvu samoborsku slastičarnicu i, što je možda još važnije, donio u Samobor kremšnitu, slasticu koja će zahvaljujući njemu i njegovom bratu Đuri postati samoborski brand. Nada se za Glasnik prisjetila tih slatkih dana svoje samoborske mladosti.

 - U Samoboru ste živjeli do 1937. godine. Kakvim ga pamtite?
- Bilo nas je malo i svi smo bili kao jedna familija. Sve je nekad u Samoboru bilo zeleno. Sjećam se večeri, kad bih izašla iz slastičarne da se odmorim pa krenula put Obrtničke - kakve su to mjesečine bile... Gradna je žuborila. U svibnju je sve bilo puno jorgovana... Živjeli smo mirnije, išli smo jedni k drugima, posjećivali smo se, zajedno smo išli na izlete, a danas ljudi jedva da se pozdravljaju.

Marko Lukačić s kćerkom Nadom, u svom domu na Anindolu

- Kakva su vam prva sjećanja vezana za kremšnite?
- Zagrepčani su bili poludjeli za Samoborskim kremšnitama i dolazili su hrpimice na kremšnite, ali i druge kolače. Cijele kolone su dolazile pjevajući. Vikendima su dolazile "horde" planinara. Već unaprijed su mnogi naručivali cijeli pleh kremšnita kod tate, koji bi u Samoboru pokupili i nosili sa sobom u planine.

- Gdje je vaš otac izučio slastičarski zanat i kada dolazi u Samobor?
- Moj tata je učio u slastičarnici Kostinčer u Nikolićevoj (danas Teslinoj) ulici u Zagrebu, a za vrijeme 1. svjetskog rata radio je u današnjim Klovićevim dvorima kao slastičar u menzi za austro-ugarske oficire. U Zagrebu se upoznao s mamom, Viktorijom Golešić, a 1919. godine su se vjenčali i odmah potom nastanili u Samoboru. U Obrtničkoj ulici tata je počeo peći kolače, a prodavao ih je na početku u jednoj maloj prostoriji do samog mosta koji vodi do Hotela Lavica. Kasnije dolazi kavana Central, Matoševa...K nama su dolazili na kavu i kremšnite Bogumil Toni, Ljubo Vizner, svi Reiseri...

- Kako je izgledao radni dan vaših roditelja?
- Bili su neprestano u pokretu. Kolače i sladoled je radio tata, a mama je išla u nabavke. I mi, sve tri sestre, bile smo uposlene. Tata je obično vikendima pozivao još jednu ženu na ispomoć, a imao je i naučnike. Mama i tata često su ostajali noću zbog kartaša koji se nisu dali van, jer uz slastičarnicu su imali i gostionicu. A ujutro je bilo treba delat kolače... Kasnije, 1950. godine, tata je imao samo kavanu na Anindolu i radio samo vikendima, a onda odlazi u mirovinu.

Viktorija i Marko Lukačić, na dan svog vjenčanja, 1919. godine

- Tko tada nasljeđuje recept za kremšnite?
- Moj stric Đuro, tatin brat. Kad je Đuro došao raditi k nama, a prva žena mu je u Zagrebu umrla, oženio se za gospođu Adamek, frizerku preko puta slastičarnice. Đuro je 1950. godine, kad nam je slastičarnica konfiscirana, počeo tamo raditi kao poslovođa i to je radio do smrti.

- Je li to bio jedan te isti recept, tatin i Đurin? Nije li Đuro mijenjao neke omjere?
- Jasno da je to isti recept. Nemre se tu nekaj dodavat, a mislim da su i omjeri ostali isti.

- Odete li danas na kremšnite?
- Zadnju sam kremšnitu jela davno. Radije jedem ove pakirane kolače i kekse. Vidjela sam u slastičarnici u Radićevoj kremšnite zapakirane u plastične kutije na kojima je pisalo Samoborske kremšnite i izgledale su svježe, iako su bile od dan ili dva prije. Ja si mislim - Bože dragi! Naše kremšnite su se radile dnevno, jer one bi već na kraju dana skroz splasnule. Danas se u kremšnite meće puding da kremšnita ostane iste veličine par dana.

- Gdje se, po vašem mišljenju, danas mogu jesti prave Samoborske kremšnite?
- Danas kremšnita ne može biti potpuno ista kao što je nekad bila. Kao prvo, materijal nije isti. Osnovno - jaja nisu ista, a ni brašno ni mlijeko nisu isti. Ništa nije isto. Danas se sve kremšnite koje se rade u Samoboru prodaju kao Samoborske kremšnite, no ne znam kakve recepte rabe. Slastičarnica koja je proizašla iz tatine slastičarnice i iz slastičarnice koju je vodio moj stric Đuro, danas je u Samoboru slastičarnica U prolazu, jer je vlasnica te slastičarnice radila s mojim tatom i kasnije sa stricem Đurom. No, vjerujem da i druge samoborske slastičarnice proizvode izvrsne kremšnite.

- Smatrate li se ljubiteljicom kremšnita?
- Da. Evo, skoro će mi devedeset i do nedavno sam imala sve svoje zube. A jela sam kremšnite i kolače u mladosti svakodnevno. I ja i moje sestre cijeli smo život jele slatko i sve smo imale zdrave zube. Nikad nisam bila sita do kraja ako se poslije ručka nisam najela kolača. Svaki vikend, kad sam već živjela u Zagrebu, išla sam doma i nosila si natrag kolače za cijeli tjedan. Moja sestra ima sve zube sa svojih sedamdeset i više godina. Poslije sam saznala i to da mi je mama dok sam bila beba stavljala šećer na krpicu umjesto dude. Dakle, kao da su nas od malih nogu naučili na slatko.

- Jesu li tata i mama voljeli jesti svoje kolače?
- Tata nije uopće volio niti je jeo kolače, a mama je obožavala slatko pa tako i kremšnite, baš kao i nas sve tri sestre.

- Posjećujete li danas Samobor?
- Ne volim više ići u Samobor, jer je sav u betonu, a prije je bio sav u drveću, zelenilu i cvijeću.